Godine 1748. talijanski arhitekt i zemljomjer Giambatista Nolli izradio je znamenitu kartu Rima u kojoj je na revolucionaran način prikazan odnos javnog i zatvorenog, danas bismo rekli privatnog prostora. Ta karta je inspirirala i Colina Rowea i Freda Koettera za urbanističke analize bazirane na planu figure i pozadine (ground/figure plan), no njen posebni značaj je predodžba o javnom prostoru koji jednako pripada i eksterijeru i interijeru. Naime, dok su kao „puno-zatvoreno“ crtani blokovi privatnih kuća, kao „prazno-otvoreno“ su crtane ulice, trgovi i unutarnja dvorišta, te, što je najvažnije, unutrašnjosti crkava kao mjesta koja nedvosmisleno pripadaju svim građanima izjednačenim u pravu na Božju milost i zaštitu. Nolli je grad promatrao kao porozni organizam u kojem zidovi i vrata ne predstavljaju uvijek doslovnu granicu između javne i privatne sfere. U vrijeme Nollija javni karakter unutrašnjosti crkve bio je jasan odraz predodžbe o svijetu u kojem je identitet pojedinca i zajednice bio prožet zajedničkom vjerom i upravo je prostor vjere i Crkve bio prostor normirane, ali ipak zajamčene jednakosti i socijalne inkluzivnosti.